19. izdanjem festivala Improspekcije, privremeno preimenovanog kao PoslijeSvijet, obilježavamo pet godina od zvaničnog početka pandemije, uzrokovane virusom Covid19, pod čijim promjenama i dalje živimo, radimo i stvaramo. U ovom političkom trenutku osvrčemo se (i dalje) na oblike umjetničkog, plesnog, teorijskog i organizacijskog djelovanja, opstajanja, mišljenja i osjećanja, formiranim u ovim post-pandemijskim, materijalnih i afektivnim uvjetima. Pet godina nakon pandemije, svakodnevno – doslovno svaki dan, a ponekad i svaki sat – svjedočimo genocidu nad Palestincima u Gazi. Pet godina kasnije, dok je nezavisna kulturna scena pod sve većim pritiscima i cenzurom, ne skrećemo pogled s ove stvarnosti.

Nastavljajući promišljanje improvizacije kao umjetničke i životne prakse, okrećemo se umjetničkim izrazima koji negoduju s i probijaju formu, a naše je djelovanje usmjereno afirmaciji umjetničkih praksi na rubu plesa i međi izvedbenih disciplina. Uštimavamo se u ritam promjena i prekida. Ritam onoga što francuska filozofkinja Catherine Malabou naziva "razarajućom plastičnošću" - promjenom koja materiju nasilno preslaguje u novo stanje, nepomirivo sa prethodnim.

Programom festivala okupljamo plesne i interdisciplinarne umjetnicei te kulturnei praktičarkei širokih interesa kojei se bave istraživanjem prostora između plesa, poezije, igre, teksta i izvedbe, a temom PoslijeSvijeta služimo se kao sadržajnom, teorijskom i metodološkom odrednicom. Zamišljamo festivalski program otvoren fabulaciji, a prostor izvedbene i plesne umjetnosti vidimo kao mjesto povezivanja s nevidljivim, nepoznatim, nepostojećim, neizigovrljivim, nejasnim i neživim.

Poslije Smrti

Predlaganje tema za festivalski ili drugi oblik umjetničkog djelovanja neminovno dolazi iz želje da se odazove na žurnost. Često je to potreba za relevantnim odgovorom na goruće društvene teme ili uzroke – da se uđe u trag tek nastajućem polju znanja u kontekstu vremena s kojima se ‘mi’ (navodno) suočavamo (zajedno). Ali što kada je tema na koju odgovaramo sama po sebi nepoznata? Što to čini znanju? Kako, gdje, od koga i kojim sredstvima je znanje smješteno u polju pretpostavljene univerzalonsti smrti?

Kako se može pristupiti pretpostavljenoj univerzalnosti smrti i umiranja polazeći od njezina kulturnog uokvirivanja u pozapadnjenom svijetu - usredotočujući se prvenstveno na njezine manje narative? Manje nasuprot velikim narativima: onima o nacionalnim državama, njihovim herojima i mitologijama – epistemologijama koje smrt uvijek već shvaćaju kao suprotnost životu. Kako možemo privilegirati i staviti u središte svakodnevnu prisutnost smrti kao sastavni dio života, kao pratitelja života? Kao život-smrt. Što činimo s nasilnim učincima neizgovorene smrti i neimenovanjem mrtvih? Neizgovorenost koja ostavlja rupu u našem jeziku i razbija naše navike. Kroz koja sredstva možemo ne-zaboraviti, ponovo se prisjetiti i brinuti o našim mrtvima?

Vodimo se mislima belgijske teoretičarke Vinciane Despret, koja kritički gleda na ideju žalovanja s ciljem otpuštanja ili prevazilaženja. Despret dovodi u pitanje duboko ukorijenjenu ideju da je smrt nepremostiva granica – konačni i apsolutni prekid između života i smrti - umjesto čega, predlaže razumijevanje smrti kao porozne, propusne linije, kroz koju odnosi ne prestaju, već preobraženi nastavljaju na drugačije načine. U mnogim zajednicama s kojima stupa u kontakt, mrtvi nisu shvaćeni kao odsutni, već kao prisutni u drukčijem obliku – u snovima, svakodnevnim znakovima, ritualima, ili u osjećaju da i dalje oblikuju naše svakodnevne odluke i osjećaje. Despret nas poziva da tu relacijsku dimenziju smrti shvatimo ozbiljno: ne kao povratak u praznovjerje, već kao mogućnost mišljenja i življenja u kojem mrtvi ostaju su-dionici života. Na taj način, smrt nije tišina ili ništavilo, nego diskontinuitet pun značenja – prostor za trajne, iako izmijenjene, odnose.

Umjetnicei PoslijeSvijeta mahom su praktičarkei kontinuiranog odnosa sa nepoznatim, nevidljivim i neobjašnjivim. Onei, poput Cataline Insignares, Caroline Mendoze, Arona Birtelana i Ashkana Sepvenhanda, shvaćaju umjetnost kao mjesto koje omogućuje specifičnu vrstu pažnje, unutar čijih parametara kao da je moguće prevesti iskustva s one strane. Svojim naporima drže prostor kolebanju koje spaja onaj i ovaj svijet. Onei su umjetnicei zaigranog muljanja — braniteljicei enigme.

Poslije Prekida

Pandemija Covida-19, poput pandemije AIDS-a, zapravo nije završila. Nije bilo objave o njezinu završetku. Po-zapadnjeni svijet jednostavno se vratio kolotečini – samo smo skrenuli pažnju s drugih načina postojanja na one poznate – ali nešto je doista završilo.

Govoreći o Kraju svijeta/svijetova, talijanski teoretičar Federico Campagna, poziva nas da razmotrimo tumačenje sadašnjosti kao trenutka koji već pripada prošlosti. Prema njegovom svijetovnom modelu, nalazimo se na završetku vremena (ukorijenjenog u racionalizmu) koje je započelo negdje u 17. stoljeću. Kraj ovog svijeta za Campagnu ne predstavlja nužno katastrofu (iz civilizacijske perspektive) već mogučnost da ‘mi’ kao kulturni dijelatnici koji se nalazimo na kraju ove povijesti - ostavimo novom dobu kulturne artefakte koji prijenose druge vrijednosti. Campagnev optimizam leži na razumjevanju da je naša stvarnost plastična - odnosno da ju svojevoljno oblikujemo jezikom. Ako je svijet u kojem smo se nalazili do sad bio izrađen od tehnološkog - racionalnog, Campanga nas poziva da u taj svijet unesemo magično - nepoznato. Pa čak i ako to znači da lažemo onima koji ostaju nakon nas.

Za razliku od optimistično orijentiranih shvaćanja plastičnosti koji veličaju prilagodbu i regeneraciju kao rješenja, razaralačka plastičnost Catherine Maleabu označava negativnu psihosomatsku sposobnost da se materija tijela i psihe promijeni do točke u kojoj biva nepovratno izmijenjena. Ne samo preobražena, već i razorena, bez mogućnosti povratka na prethodno stanje. U tom smislu, smrt, ali i iskustva poput traume, bolesti, gubitka - sile su diskontinuiteta. One koje ne prekidaju samo život u biološkom smislu, nego i oblikuju novo stanje praznine. Malabou nas time poziva na suočavanje s destruktivnom dimenzijom promjene – ne onom koja otvara prostor za novo, nego onom koja za sobom ostavlja tišinu, šupljinu i neprepoznatljivo drugo.

Reference

Vinciane Despret - Our Grateful Dead
Catharine Malabou - Ontology of the Accident
Dionne Brand - Nomenclature for the time being
Federico Campagna - Prophetic Culture