subota 17.10. 20h
Catalina Insignares
H O L L O W
izvedba
TALA PLE(j)S
subota 17.10.
20h
izvedba
TALA PLE(j)S
Catalina Insignares
H O L L O W

Već neko vrijeme zanimaju me umjetnički oblici koji rade s uzajamnom preobrazbom namjere i materije. Kroz H O L L O W Cataline Insignares provlači se nekoliko preobrazbi: prisutnosti, pjesme i prostora-vremena.

Catalina Insignares umjetnica je koja dugo njeguje odnos s nevidljivim, mrtvima i okolišem. Njezini instrumenti, u tom prizivanju nevidljivog, uglavnom su uši – ona duboko sluša – i glas, kojim pozdravlja neviđeno i obraća se njegovoj prisutnosti. Pozdravljajući sjenovite prisutnosti unutarnjeg i vanjskog prostora, ona otvara izvedbu, glasom zadirući u odjekujuću tamu Š U P L J I N E. Umjetničin glas, tijelo preobraženo u psihograf, slijedi oblike onoga što ne registriramo ulazom u praznu dvoranu.

Svojim vibrirajućim kazalištem Catalina uspostavlja ozračje svetosti; ipak, tijekom vremena, tu svetost naseljava još jedno nevidljivo. Dvosmisleno, visceralno režanje polagano se pretvara u profanu filmsku melodiju, ne oskvrnjujući šupljinu izvedbe i njezina značenja, već se otvarajući prema takozvanim nižim i višim oblicima kulture, izgrađujući oblik svjetovne svetosti: svetosti koja pripada svjetovnom vremenu, a ne vječnosti.

I onda, iznenađenje.

Marko Gutić Mižimakov

 H O L L O W nastanjuje polufikcijski lik koji rezonira s pričama i nevidljivim zvukovima što ih nose zidovi, pod, strop, kosti, vene, utroba i predmeti koje sa sobom donose drugi. Njezino grlo i glas pojačala su frekvencija koje kruže materijom. Stvari imaju žile, a tim žilama prolaze krhotine i ostaci života.

Različite pjesme i tekstovi pojavljuju se unutar kanala podešavanja, satkanog od šumova, zvukova i sjećanja. Glazbenica Sher Doruff materijalizira se kao jedno od tih pojavljivanja, pridružujući se izvedbi nizom pjesama u onome što nalikuje posthumnom kabaretu

H O L L O W poziva publiku na usklađivanje sa suptilnim strujanjima koja prolaze kroz tijela i prostore. Žile postaju nositeljice zvuka, špilje odjekuju zaboravljenim glasovima. Kroz suptilni pokret, svjetlo i zvuk, nevidljivo postaje opipljivo, od nečujnih vibracija do dodirljivih tišina. Zajedno s intimnom publikom otvara se prostor u kojem se osjetilno i fikcionalno prepliću, a svaka rezonancija ostavlja trag.

U suradnji s programom Glasno pitanje

Koncept i izvedba: Catalina Insignares
Gošća: Sher Doruff
Dramaturgija svjetla i tame: Carolina Mendonça
Odrazi, zrake i sjaj: Leticia Skrycky
Dio kostima: Anna Schall
Fotografije: Alan Jeuland
Samostalne suradnice u prethodnim verzijama: Mlondiwethu Dubazane, Ana Dubljevic, Veza Fernández, Gérald Kurdian, Nikita Maheshwary, Melina Stinson, Pauline Tremblay

Već neko vrijeme zanimaju me umjetnički oblici koji rade s uzajamnom preobrazbom namjere i materije. Kroz H O L L O W Cataline Insignares provlači se nekoliko preobrazbi: prisutnosti, pjesme i prostora-vremena.

Catalina Insignares umjetnica je koja dugo njeguje odnos s nevidljivim, mrtvima i okolišem. Njezini instrumenti, u tom prizivanju nevidljivog, uglavnom su uši – ona duboko sluša – i glas, kojim pozdravlja neviđeno i obraća se njegovoj prisutnosti. Pozdravljajući sjenovite prisutnosti unutarnjeg i vanjskog prostora, ona otvara izvedbu, glasom zadirući u odjekujuću tamu Š U P L J I N E. Umjetničin glas, tijelo preobraženo u psihograf, slijedi oblike onoga što ne registriramo ulazom u praznu dvoranu.

Svojim vibrirajućim kazalištem Catalina uspostavlja ozračje svetosti; ipak, tijekom vremena, tu svetost naseljava još jedno nevidljivo. Dvosmisleno, visceralno režanje polagano se pretvara u profanu filmsku melodiju, ne oskvrnjujući šupljinu izvedbe i njezina značenja, već se otvarajući prema takozvanim nižim i višim oblicima kulture, izgrađujući oblik svjetovne svetosti: svetosti koja pripada svjetovnom vremenu, a ne vječnosti.

I onda, iznenađenje.

Marko Gutić Mižimakov

 H O L L O W nastanjuje polufikcijski lik koji rezonira s pričama i nevidljivim zvukovima što ih nose zidovi, pod, strop, kosti, vene, utroba i predmeti koje sa sobom donose drugi. Njezino grlo i glas pojačala su frekvencija koje kruže materijom. Stvari imaju žile, a tim žilama prolaze krhotine i ostaci života.

Različite pjesme i tekstovi pojavljuju se unutar kanala podešavanja, satkanog od šumova, zvukova i sjećanja. Glazbenica Sher Doruff materijalizira se kao jedno od tih pojavljivanja, pridružujući se izvedbi nizom pjesama u onome što nalikuje posthumnom kabaretu

H O L L O W poziva publiku na usklađivanje sa suptilnim strujanjima koja prolaze kroz tijela i prostore. Žile postaju nositeljice zvuka, špilje odjekuju zaboravljenim glasovima. Kroz suptilni pokret, svjetlo i zvuk, nevidljivo postaje opipljivo, od nečujnih vibracija do dodirljivih tišina. Zajedno s intimnom publikom otvara se prostor u kojem se osjetilno i fikcionalno prepliću, a svaka rezonancija ostavlja trag.

U suradnji s programom Glasno pitanje

Koncept i izvedba: Catalina Insignares
Gošća: Sher Doruff
Dramaturgija svjetla i tame: Carolina Mendonça
Odrazi, zrake i sjaj: Leticia Skrycky
Dio kostima: Anna Schall
Fotografije: Alan Jeuland
Samostalne suradnice u prethodnim verzijama: Mlondiwethu Dubazane, Ana Dubljevic, Veza Fernández, Gérald Kurdian, Nikita Maheshwary, Melina Stinson, Pauline Tremblay

Catalina Insignares Martinez (1987.) je koreografkinja, plesačica i dramaturginja. Rođena i odrasla u Bogoti, živi u Europi od 2010., a u Bruxellesu od 2022. Zanima je kako se koristiti senzornim i fiktivnim sredstvima tijela i dodira za razvoj komunikacije s nevidljivim. Njezina praksa uključuje, između ostalog, duet koji je plesala sa sudionikom tijekom nekoliko tjedana (us as a useless duet – 2015.), noćno čitanje upućeno usnulim tijelima (useless land – 2017.) i senzorne prakse koje osluškuju naše veze s umrlima (landscapes of the dead – 2019.; to know the vultures so well – 2022.), te vokalni oblik osluškivanja žila svijeta (h o l l o w, 2025.). Od 2015. surađuje s Carolinom Mendonça, održavajući blisko suučesništvo u različitim načinima suradnje pri poučavanju i međusobnim radovima. Od 2017. surađuje s Myriam Lefkowitz u kolaboraciji koja nastoji infiltrirati senzorne prakse u društvene i političke stvarnosti prognanih naroda (La facultad—2017). Od 2019. do 2022. Catalina je razvijala svoja istraživanja u sklopu DAS THIRD-a u Amsterdamu. Od 2019. do 2024. bila je sukustosica na Gessnerallee u Zürichu. Catalina povremeno na poziv predaje u različitim školama kao gostujuća nastavnica ili mentorica (DAS Koreografija, P.A.R.T.S, Sveučilište u Giessenu, konzervatorij u Antwerpenu). Radi kao somatičarka na magistarskom studiju Žive umjetničke forme pri Akademiji likovnih umjetnosti u Nürnbergu.

Catalina Insignares Martinez (1987.) je koreografkinja, plesačica i dramaturginja. Rođena i odrasla u Bogoti, živi u Europi od 2010., a u Bruxellesu od 2022. Zanima je kako se koristiti senzornim i fiktivnim sredstvima tijela i dodira za razvoj komunikacije s nevidljivim. Njezina praksa uključuje, između ostalog, duet koji je plesala sa sudionikom tijekom nekoliko tjedana (us as a useless duet – 2015.), noćno čitanje upućeno usnulim tijelima (useless land – 2017.) i senzorne prakse koje osluškuju naše veze s umrlima (landscapes of the dead – 2019.; to know the vultures so well – 2022.), te vokalni oblik osluškivanja žila svijeta (h o l l o w, 2025.). Od 2015. surađuje s Carolinom Mendonça, održavajući blisko suučesništvo u različitim načinima suradnje pri poučavanju i međusobnim radovima. Od 2017. surađuje s Myriam Lefkowitz u kolaboraciji koja nastoji infiltrirati senzorne prakse u društvene i političke stvarnosti prognanih naroda (La facultad—2017). Od 2019. do 2022. Catalina je razvijala svoja istraživanja u sklopu DAS THIRD-a u Amsterdamu. Od 2019. do 2024. bila je sukustosica na Gessnerallee u Zürichu. Catalina povremeno na poziv predaje u različitim školama kao gostujuća nastavnica ili mentorica (DAS Koreografija, P.A.R.T.S, Sveučilište u Giessenu, konzervatorij u Antwerpenu). Radi kao somatičarka na magistarskom studiju Žive umjetničke forme pri Akademiji likovnih umjetnosti u Nürnbergu.