Nazovimo ovaj trenutak prijelaza iz četiristotinjak godina stare racionalističke epohe u nepoznato doba PoslijeSvijet. Umjesto katastrofe, kraj nam možda otvara mogućnost da kao kulturne djelatnice oblikujemo artefakte koji u novu epohu prenose drugačije vrijednosti, unoseći nešto nepoznato ili magično u plastičnu stvarnost oblikovanu jezikom. (Campagna, 2013) Magično kao mreža odnosa, u zamjenu za imperativ linearne progresije ekonomsko-tehnološkog napretka, kao geste slušanja koje prethode bilo kakvom dogovoru, ustupanje prostora ne znajući što će zapravo nastati. U trenutku kada ono nama prepoznatljivo ubrzano nestaje, predlažemo PoslijeSvijet kao spekulativni prenosivi objekt ili most prema drugom svijetu. Odolijevajući kanonizaciji, ono je artefakt koji teži da se nešto možda njemu posve nenalik može nastaviti nakon njega.

Višegodišnje djelovanje Improspekcija (festival i kontinuitet iz čijih je mjena nastao PoslijeSvijet), kao i cjelokupne “nezavisne” scene, kroz vlastite organizacije te samoorganizirane kolektive i platforme, odvija se bez dostatne podrške institucionalnih infrastruktura za produkciju izvedbenih umjetnosti. Surađujemo sa sustavima koji nikada nisu bili zamišljeni da osluškuju naše potrebe, a koji su i sami opterećeni sedimentima tranzicije i vlastitim neriješenim krizama. Kontinuirano, i s popratnom iscrpljenošću, zamišljamo i gradimo infrastrukture koje omogućuju pravo na umjetnički rad i nama i drugima.

Infrastruktura često postaje vidljiva tek kada prestane funkcionirati. No, njezina funkcionalnost nikad nije ravnomjerno raspoređena: za mnoge je ona trajno nasilna ili nedostupna. Oko te disfunkcionalnosti nastaju pak strukture koje imaginirajući moguće dalje od onog dostupnog, održavaju sebe same. Htjele to ili ne, time ponekad održavaju i uvjete zbog kojih su uopće nastale. Kada govorimo o infrastrukturi, mislimo na materijalne uvjete rada, ali i na mrežu odnosa i radnji: slušanje, ustupanje, povjerenje. Oslanjamo se na alate Marine Vishmidt koja pokazuje kako spekulacija nije suprotstavljena materijalnom, već može preusmjeriti postojeće infrastrukturne odnose prema drugim mogućnostima. Uvjeti mogućnosti nisu samo ono što nešto podupire, nego ono što određuje njegove granice. (Vishmidt, 2018).

U postojeću infrastrukturu našeg festivala, kao i kulturne produkcije općenito, htjele bismo unijeti i inzistirati na pravu na umor; slabost i nemogućnost; na prostor-vrijeme koje nije u cijelosti podređeno čitljivosti odnosa koje proizvodi; na prostore alternativnih stanja svijesti. A ako se to već ne podrazumijeva kao infrastruktura, mi bismo na tome inzistirale! Htjele bismo vježbati osjetilno kako bismo se obratile upravo nevidljivom, nedostupnom i onostranom i pozvale ih u prisutnost. Zanima nas građenje poroznih i razgradivih struktura i oblika koji ne počivaju na zahtjevu vlastite trajnosti, već na razumijevanju konačnosti, prekida i nestajanja. Kroz izvedbeni aparat širimo pitanja o infrastrukturi skrbi prema zatjecanju načina na koje se u razna tijela utiskuje ili istiskuje ideja infrastrukture majčinstva. Kao i dosadašnjih godina, nastavljamo suradnje s umjetnicama, suradnicama i prostorima, ali sada kao dio aktivnijeg imaginiranja infrastrukture drugarstva.

Kustoskim promišljanjem festivala, pozivamo umjetnice s kojima smo ili već u prošlosti ostvarile suradnju, ili one s kojima bismo htjele graditi višegodišnji odnos, sedimentirajući razmišljanja, estetike, dijaloge i iskustva u odnose koji nadilaze jednokratnost.

Imaginarna infrastruktura PoslijeSvijet za nas je most na kojem možemo privremeno stati. Tu smo i nismo više tu. Puštamo da to bude dovoljno kao uvjet za ono što još nema svoj oblik.