Iz svog iskustva kvir
majčinstva važno mi je misliti i raditi protiv normativnosti
njegove institucije i infrastrukture. Protiv dihotomije biti
ili ne biti (roditeljem) koja pritišće svaku_og od nas, kao da
je to jedno singularno raskrižje odluke koja prijeti da
ograniči naša životna iskustva i izbor vrijednosti koji god
put odabrale_i. Pritom, ta odluka je već više ili manje moguća
za nas ovisno o našoj klasi, rodu, seksualnosti, biologiji,
profesiji itd., ona često nije odluka, već niz okolnosti,
prilagodbi i strategija preživljavanja, kontinuirani proces
paradoksalnih odnosa / odnosa sa paradoksima življenja.
Istovremeno, normativna institucija i infrastruktura
roditeljstva oduzima, kako onima izvan, tako i onima unutar
nje, brojne prostore moći djelovanja.
Zato smo u ovaj format pozvale četiri umjetnice i kulturne
radnice iz različitih umjetničkih pozicija i kulturnih i
društvenih konteksta u kojima djeluju, od kojih niti jedna
nije majka na normativan način, ali koje na različite načine
grade, kreću se i govore o iskustvu infrastrukture majčinstva,
odnosno skrbi. Razmišljajući o infrastrukturama i paradigmama
skrbi, želja nam je — otvoriti prostor saveza u kojem se
okupljamo, ne po sličnosti, već proširujući afektivne,
izvedbene, ljekovite, kolektivne registre kojima imaginiramo
unutar i između naših jezika i naših tijela.
Neki od promišljaja koje ćemo dodavati jedne drugima su:
- Majčinstvo kao izvedba – igranje izvedbenošću (drag)
’majke’
- Biologija kao socijalna infrastruktura – koje su društvene
posljedice mogućnosti za reprodukciju ženskog tijela, kada ona
biološki završi; koliko menopauza utječe na društvenu sliku i
poziciju žena, umjetnica, njihovih tijela i njihova rada;
- Jezik i govor kao otjelovljena infrastruktura imaginacije
Što je to što gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne
pristiže), govori (ali ne ustvrđuje)?
Ili možda još bolje
Kakvo je ono koje gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne
pristiže), govori (ali ne ustvrđuje)?
Sonja Pregrad
gradi (ali ne izgrađuje),
kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje) kroz
izvedbeni aparat širi pitanja o infrastrukturi skrbi prema
zatjecanju načina na koje se u razna tijela utiskuje ili
istiskuje ideja infrastrukture majčinstva. Koje sve kolektivne
razgovore o nježnosti i njegovanju, pripadanju i odvajanju,
umnažanju i trajanju, zamjenjivosti, nastavljanju i odbacivanju
možemo upogoniti?
U prvome dijelu se, zajedno sa Sfingom i njenim pitanjem, na
tjedan dana u prostor Studija Načeta zatvaraju izvedbena
umjetnica Maria Scaroni i drag kraljica i istraživačica Maria
Silk. Vrata se otvaraju dva puta, malim izvedbenim liturgijama,
proročištima, manifestacijama života i pseudoritualima za sve
prisutne. A treći put se, frekvencija energije prizvana dotada,
ulijeva u kazališnu dvoranu TALA PLE(j)Sa, pretvarajući se u
dvoglavavu Mariju, entitet koji gradi, kreće se i govori.
U suradnji sa Sonjom Pregrad
Iz svog iskustva kvir
majčinstva važno mi je misliti i raditi protiv normativnosti
njegove institucije i infrastrukture. Protiv dihotomije biti
ili ne biti (roditeljem) koja pritišće svaku_og od nas, kao da
je to jedno singularno raskrižje odluke koja prijeti da
ograniči naša životna iskustva i izbor vrijednosti koji god
put odabrale_i. Pritom, ta odluka je već više ili manje moguća
za nas ovisno o našoj klasi, rodu, seksualnosti, biologiji,
profesiji itd., ona često nije odluka, već niz okolnosti,
prilagodbi i strategija preživljavanja, kontinuirani proces
paradoksalnih odnosa / odnosa sa paradoksima življenja.
Istovremeno, normativna institucija i infrastruktura
roditeljstva oduzima, kako onima izvan, tako i onima unutar
nje, brojne prostore moći djelovanja.
Zato smo u ovaj format pozvale četiri umjetnice i kulturne
radnice iz različitih umjetničkih pozicija i kulturnih i
društvenih konteksta u kojima djeluju, od kojih niti jedna
nije majka na normativan način, ali koje na različite načine
grade, kreću se i govore o iskustvu infrastrukture majčinstva,
odnosno skrbi. Razmišljajući o infrastrukturama i paradigmama
skrbi, želja nam je — otvoriti prostor saveza u kojem se
okupljamo, ne po sličnosti, već proširujući afektivne,
izvedbene, ljekovite, kolektivne registre kojima imaginiramo
unutar i između naših jezika i naših tijela.
Neki od promišljaja koje ćemo dodavati jedne drugima su:
- Majčinstvo kao izvedba – igranje izvedbenošću (drag)
’majke’
- Biologija kao socijalna infrastruktura – koje su društvene
posljedice mogućnosti za reprodukciju ženskog tijela, kada ona
biološki završi; koliko menopauza utječe na društvenu sliku i
poziciju žena, umjetnica, njihovih tijela i njihova rada;
- Jezik i govor kao otjelovljena infrastruktura imaginacije
Što je to što gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne
pristiže), govori (ali ne ustvrđuje)?
Ili možda još bolje
Kakvo je ono koje gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne
pristiže), govori (ali ne ustvrđuje)?
Sonja Pregrad
gradi (ali ne izgrađuje),
kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje) kroz
izvedbeni aparat širi pitanja o infrastrukturi skrbi prema
zatjecanju načina na koje se u razna tijela utiskuje ili
istiskuje ideja infrastrukture majčinstva. Koje sve kolektivne
razgovore o nježnosti i njegovanju, pripadanju i odvajanju,
umnažanju i trajanju, zamjenjivosti, nastavljanju i odbacivanju
možemo upogoniti?
U prvome dijelu se, zajedno sa Sfingom i njenim pitanjem, na
tjedan dana u prostor Studija Načeta zatvaraju izvedbena
umjetnica Maria Scaroni i drag kraljica i istraživačica Maria
Silk. Vrata se otvaraju dva puta, malim izvedbenim liturgijama,
proročištima, manifestacijama života i pseudoritualima za sve
prisutne. A treći put se, frekvencija energije prizvana dotada,
ulijeva u kazališnu dvoranu TALA PLE(j)Sa, pretvarajući se u
dvoglavavu Mariju, entitet koji gradi, kreće se i govori.
U suradnji sa Sonjom Pregrad
