Iz svog iskustva kvir majčinstva važno mi je misliti i raditi protiv normativnosti njegove institucije i infrastrukture. Protiv dihotomije biti ili ne biti (roditeljem) koja pritišće svaku_og od nas, kao da je to jedno singularno raskrižje odluke koja prijeti da ograniči naša životna iskustva i izbor vrijednosti koji god put odabrale_i. Pritom, ta odluka je već više ili manje moguća za nas ovisno o našoj klasi, rodu, seksualnosti, biologiji, profesiji itd., ona često nije odluka, već niz okolnosti, prilagodbi i strategija preživljavanja, kontinuirani proces paradoksalnih odnosa / odnosa sa paradoksima življenja. Istovremeno, normativna institucija i infrastruktura roditeljstva oduzima, kako onima izvan, tako i onima unutar nje, brojne prostore moći djelovanja.

Zato smo u ovaj format pozvale četiri umjetnice i kulturne radnice iz različitih umjetničkih pozicija i kulturnih i društvenih konteksta u kojima djeluju, od kojih niti jedna nije majka na normativan način, ali koje na različite načine grade, kreću se i govore o iskustvu infrastrukture majčinstva, odnosno skrbi. Razmišljajući o infrastrukturama i paradigmama skrbi, želja nam je — otvoriti prostor saveza u kojem se okupljamo, ne po sličnosti, već proširujući afektivne, izvedbene, ljekovite, kolektivne registre kojima imaginiramo unutar i između naših jezika i naših tijela.

Neki od promišljaja koje ćemo dodavati jedne drugima su:
- Majčinstvo kao izvedba – igranje izvedbenošću (drag) ’majke’
- Biologija kao socijalna infrastruktura – koje su društvene posljedice mogućnosti za reprodukciju ženskog tijela, kada ona biološki završi; koliko menopauza utječe na društvenu sliku i poziciju žena, umjetnica, njihovih tijela i njihova rada;
- Jezik i govor kao otjelovljena infrastruktura imaginacije
Što je to što gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje)?
Ili možda još bolje
Kakvo je ono koje gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje)?

Sonja Pregrad

gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje) kroz izvedbeni aparat širi pitanja o infrastrukturi skrbi prema zatjecanju načina na koje se u razna tijela utiskuje ili istiskuje ideja infrastrukture majčinstva. Koje sve kolektivne razgovore o nježnosti i njegovanju, pripadanju i odvajanju, umnažanju i trajanju, zamjenjivosti, nastavljanju i odbacivanju možemo upogoniti?

U prvome dijelu se, zajedno sa Sfingom i njenim pitanjem, na tjedan dana u prostor Studija Načeta zatvaraju izvedbena umjetnica Maria Scaroni i drag kraljica i istraživačica Maria Silk. Vrata se otvaraju dva puta, malim izvedbenim liturgijama, proročištima, manifestacijama života i pseudoritualima za sve prisutne. A treći put se, frekvencija energije prizvana dotada, ulijeva u kazališnu dvoranu TALA PLE(j)Sa, pretvarajući se u dvoglavavu Mariju, entitet koji gradi, kreće se i govori.

U suradnji sa Sonjom Pregrad

Iz svog iskustva kvir majčinstva važno mi je misliti i raditi protiv normativnosti njegove institucije i infrastrukture. Protiv dihotomije biti ili ne biti (roditeljem) koja pritišće svaku_og od nas, kao da je to jedno singularno raskrižje odluke koja prijeti da ograniči naša životna iskustva i izbor vrijednosti koji god put odabrale_i. Pritom, ta odluka je već više ili manje moguća za nas ovisno o našoj klasi, rodu, seksualnosti, biologiji, profesiji itd., ona često nije odluka, već niz okolnosti, prilagodbi i strategija preživljavanja, kontinuirani proces paradoksalnih odnosa / odnosa sa paradoksima življenja. Istovremeno, normativna institucija i infrastruktura roditeljstva oduzima, kako onima izvan, tako i onima unutar nje, brojne prostore moći djelovanja.

Zato smo u ovaj format pozvale četiri umjetnice i kulturne radnice iz različitih umjetničkih pozicija i kulturnih i društvenih konteksta u kojima djeluju, od kojih niti jedna nije majka na normativan način, ali koje na različite načine grade, kreću se i govore o iskustvu infrastrukture majčinstva, odnosno skrbi. Razmišljajući o infrastrukturama i paradigmama skrbi, želja nam je — otvoriti prostor saveza u kojem se okupljamo, ne po sličnosti, već proširujući afektivne, izvedbene, ljekovite, kolektivne registre kojima imaginiramo unutar i između naših jezika i naših tijela.

Neki od promišljaja koje ćemo dodavati jedne drugima su:
- Majčinstvo kao izvedba – igranje izvedbenošću (drag) ’majke’
- Biologija kao socijalna infrastruktura – koje su društvene posljedice mogućnosti za reprodukciju ženskog tijela, kada ona biološki završi; koliko menopauza utječe na društvenu sliku i poziciju žena, umjetnica, njihovih tijela i njihova rada;
- Jezik i govor kao otjelovljena infrastruktura imaginacije
Što je to što gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje)?
Ili možda još bolje
Kakvo je ono koje gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje)?

Sonja Pregrad

gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje) kroz izvedbeni aparat širi pitanja o infrastrukturi skrbi prema zatjecanju načina na koje se u razna tijela utiskuje ili istiskuje ideja infrastrukture majčinstva. Koje sve kolektivne razgovore o nježnosti i njegovanju, pripadanju i odvajanju, umnažanju i trajanju, zamjenjivosti, nastavljanju i odbacivanju možemo upogoniti?

U prvome dijelu se, zajedno sa Sfingom i njenim pitanjem, na tjedan dana u prostor Studija Načeta zatvaraju izvedbena umjetnica Maria Scaroni i drag kraljica i istraživačica Maria Silk. Vrata se otvaraju dva puta, malim izvedbenim liturgijama, proročištima, manifestacijama života i pseudoritualima za sve prisutne. A treći put se, frekvencija energije prizvana dotada, ulijeva u kazališnu dvoranu TALA PLE(j)Sa, pretvarajući se u dvoglavavu Mariju, entitet koji gradi, kreće se i govori.

U suradnji sa Sonjom Pregrad