U prostoru zajedničke izvedbe,
suradnja pjesnikinje Ane Dević i glazbenice Lade Furlan Zaborac
isprepliće govor i zvuk, poeziju i glazbu. Dva ravnopravna glasa
i pozicije stvaraju prostor međusobnog dijaloga.
Medeju susrećemo na ulicama poslijesvijeta kao „end times”
figuru s mnogo lica. Ona je strankinja koja luta ulicama grada,
žena s ruba, čarobnica i iscjeliteljica, ona koja iz mirovine
radi prekarne poslove i vidi ono što nam izmiče.
Kraj svijeta ne događa odjednom, nego postaje trajno stanje u
kojem se osobne katastrofe ukrštaju s krizama svijeta.
Testirajući granicu onoga što je (ne)moguće izreći, ovdje Medeju
promatramo kao arhetip ženskog iskustva: starenja,
nevidljivosti, svih onih tihih i velikih osobnih gubitka –
ljubavi, tijela i vlastitog mjesta u svijetu koji se raspada.
Odmičući je od slike osvetnice, Uhodeći Medeju promatra je kao
figuru opstanka: od neizrecive majke Medeja postaje sestra
apokalipse koju uvijek iznova susrećemo. Upravo ondje gdje je
njezina priča već proglašena završenom, ona nastavlja govoriti.
Potom
Medeju iznova susrećem u
Dubravici.
Nosi naočale.
Dok naručujem salatu s heljdom,
prebire po šiframa.
Nova je? Radi li u mirovini?
Kažem,
samo polako.
Nema polako u kapitalizmu,
kaže Medeja.*
Ana Dević: Uhodeći Medeju, 2026.
Hvala: Sonja Pregrad, Marko Gutić Mižimakov, Tea Kantoci, Dora
Brkarić, Romana Ilić, Urania, Zagreb, Jelena Miholjević,
Monika Herceg, Nikolina Maletić, Marina Veverec, Gradska
galerija Striegl/Holandska kuća, Sisak, Sanja Merćep
U prostoru zajedničke izvedbe,
suradnja pjesnikinje Ane Dević i glazbenice Lade Furlan Zaborac
isprepliće govor i zvuk, poeziju i glazbu. Dva ravnopravna glasa
i pozicije stvaraju prostor međusobnog dijaloga.
Medeju susrećemo na ulicama poslijesvijeta kao „end times”
figuru s mnogo lica. Ona je strankinja koja luta ulicama grada,
žena s ruba, čarobnica i iscjeliteljica, ona koja iz mirovine
radi prekarne poslove i vidi ono što nam izmiče.
Kraj svijeta ne događa odjednom, nego postaje trajno stanje u
kojem se osobne katastrofe ukrštaju s krizama svijeta.
Testirajući granicu onoga što je (ne)moguće izreći, ovdje Medeju
promatramo kao arhetip ženskog iskustva: starenja,
nevidljivosti, svih onih tihih i velikih osobnih gubitka –
ljubavi, tijela i vlastitog mjesta u svijetu koji se raspada.
Odmičući je od slike osvetnice, Uhodeći Medeju promatra je kao
figuru opstanka: od neizrecive majke Medeja postaje sestra
apokalipse koju uvijek iznova susrećemo. Upravo ondje gdje je
njezina priča već proglašena završenom, ona nastavlja govoriti.
Potom
Medeju iznova susrećem u
Dubravici.
Nosi naočale.
Dok naručujem salatu s heljdom,
prebire po šiframa.
Nova je? Radi li u mirovini?
Kažem,
samo polako.
Nema polako u kapitalizmu,
kaže Medeja.*
Ana Dević: Uhodeći Medeju, 2026.
Hvala: Sonja Pregrad, Marko Gutić Mižimakov, Tea Kantoci, Dora
Brkarić, Romana Ilić, Urania, Zagreb, Jelena Miholjević,
Monika Herceg, Nikolina Maletić, Marina Veverec, Gradska
galerija Striegl/Holandska kuća, Sisak, Sanja Merćep
